Vera Mantero, rođena 1966. u Lisabonu, vjerojatno je najvažnija suvremena portugalska koreografkinja. Ples je otkrila u ranom djetinjstvu i odlučila postati balerina, no uskoro je otkrila i ograničenja klasičnog plesa. Pet je godina bila članicom Ballet Gulbenkian, a tek je nakon boravka u New Yorku u potpunosti napustila klasični pristup plesu. Posljedično, proširila je vlastiti izričaj, te ga usmjerila ka kazalištu, povezujući ga s govorom i glazbom.
Za Veru Mantero, plesni vokabular je jednostavno presiromašan da bi se njime moglo iskazati ona strana našeg unutarnjeg bića koja ne sadrži ugodne stvari. Umjesto izraza ‘plesna izvedba’ radije koristi tek ‘izvedba’ ili ‘spektakl’, a najveći dio njezinog višestruko nagrađivanog opusa 'kreativnog očaja' čine njezine solo solo izvedbe.
‘Até que Deus é destruido pelo extremo exercicio da beleza’ je stih iz pjesme portugalskog pjesnika Herberta Heldera i znači: 'do trenutka kad Bog biva uništen vježbom ektremne ljepote’. Prva rečenica judaističko-kršćanske priče o postanku je ‘U početku bijaše riječ'. No sad kad je Bog mrtav, možda i riječ mora biti uništena.
U novom projektu Vere Mantero na sceni je šest plesača koji šapćući, neprekidno govore. Važno je da govore, ali ne i da mi razumijemo što točno govore.Tišine, praznine koje ostavljaju između riječi, jednako su elokventne kao i riječi same. Njihova pjevana meditacija se kontinuirano minjenja, ali ustvari uvijek ostaje ista.
Glazba koju govorom proizvodi ovih šest izvođača gledatelju daje osjećaj šetnje kroz nečiju glavu: galaktičkog putovanja u prazninu ili prostor sjećanja. A ipak, njihov govor nije unutarnji monolog, oni se obraćaju publici, pozivajući je da im se pridruži na tom iscrpljujućem putovanju. U ovoj predstavi gledatelj doživljava esenciju kazališta – iskustvo ‘sada i ovdje’ – kao jedan veliki usporeni pokret: kao da se vrijeme i mjesto razvlače sve dalje i dalje, dok ne postanu tako tanki da ih više nema.